- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Odrekavši se Bosne i Hercegovine, jedini pravac kojim je Srbija mogla potražiti izlaz iz ekonomske zavisnosti od Beča i usmjeriti svoje nacionalne težnje vodio je ka Staroj Srbiji i dalje prema Solunu. Takvi planovi Beograda ubrzo su se sudarili s već razgranatim radom bugarske Egzarhije u Makedoniji i s čvrstom namjerom sofijskih državnika da Bugarsku prošire u smislu odredbi ugovora iz Sanstefana.
Pored toga što su narode Balkana razočarali, događaji iz 1878. djelovali su otrežnjujuće na mnoge tamošnje političare. Velike sile su ispred istorijskih tradicija, etničkih granica i ekonomskih potreba naroda Poluostrva stavile sopstvene ciljeve i interese. To je važilo i za Rusiju, čije su namjere postale jasne tek poslije potpisivanja mira sa Turskom. Od tog trenutka njena popularnost u srpskim političkim krugovima počela je da slabi. Potpisujući tajnu konvenciju s Austrougarskom sredinom 1881. godine, Milan Obrenović potpuno se odrekao pređašnjeg uvjerenja da politički oslonac treba tražiti usključivo u Petrogradu.
U svjetlu tako krupnih promjena odnosi Beograda i Sofije bili su od samog početka opterećeni nasleđem iz 1878. godine. Iako je Srbija stekla punu državnu samostalnost, a Bugarska se za kratko vrijeme i uz minimalne žrtve oslobodila turskog ropstva, promjene koje su se odigrale bile su daleko od toga da ispune sva očekivanja ova dva naroda. Opšti ustanak Srba u Bosni i Hercegovini, dva rata Srbije i Crne Gore protiv osmanskog carstva kao ni turska zvjerstva u Bugarskoj nijesu doveli do potpunog oslobođenja balkanskih naroda. Poslije 1878, u Beču, Londonu, Berlinu i Petrogradu smatrali su da je potrebno spriječiti dalje raspadanje otomanske vlasti u Evropi. Prostrane pokrajine na jugu i istoku Balkana, naseljene srpskim i bugarskim življem, ostale su i dalje pod turskom vlašću.
U istom periodu Srbija i Bugarska našle su se pod snažnim uticajem dva po mnogim pitanjima suprotstavljena evropska tabora. Srbija i Bugarska nalazile su se na južnim pozicijama hiljadama kilometara dugog političkog fronta, koji se protezao od Baltika do Bosfora. On je razdvajao Njemačku i Austrougarsku od Rusije. Kraljevina Rumunija, na sjevernoj strani Dunava, predstavljala je isturenu tačku zapadne političke sfere. Dalje na jugu granica političkih interesa presijecala je Balkan 276 kilometara dugom državnom međom Srbije i Bugarske.
Prihvatajući krajem 1880. godine političko pokroviteljstvo Beča, u Beograd su sa sve više sumnjičavosti pratili dešavanja u istočnom susjedstvu. Pod uticajem Petrograda, političari u Sofiji su s podjednakim nepovjerenjem gledali na poteze svog zapadnog susjeda. Gostoprimstvo koje su krajem 1883. godine u Bugarskoj pružili radikalskim emigrantima, izbjeglim poslije gušenja Timočke bune, dovelo je do prvih oštrih protesta srpske vlade na račun Sofije. Nepopustljivost i odbijanje obiju strana da polovinom 1884. godine riješe beznačajan pogranični spor, izazvan izlijevanjem rijeke Timok-Bregovski incident, doveli su uskoro do potpunog prekida diplomatskih odnosa između Srbije i Bugarske.
Naredne godine surevnjivost i nepovjerenje dosegli su tačku pri kojoj je svaki uspjeh jedne strane na međunarodnom planu smatran gubitkom i porazom druge. Ne čudi zato burna reakcija srpskog političkog vrha na vijest o uspješno izvedenom ujedinjenju kneževine Bugarske i Istočne Rumelije, 6. septembra 1885. godine. Kneževina Bugarska uvećana je jednom bogatom pokrajinom od oko 32.000 kvadratnih kilometara, s blizu milion stanovnika. U Beogradu se smatralo da je Bugarsko ujedinjenje prvi potez ka ostvarenju sanstefanske Bugarske. Naredni korak u tom smjeru vodio bi anektiranju Makedonije, poslije čega bi se Srbija našla potpuno opkoljena Austrougarskom i Bugarskom. U namjeri da spriječi takav razvoj događaja, kralj Milan obavijestio je bečki kabinet da su promjene na Balkanu nastale 6. septembra 1885. godine za Srbiju potpuno neprihvatljive.
Prihvatajući, ipak, savjet da treba sačekati arbitražu velikih sila, u Beogradu su s nestrpljenjem očekivali ili povratak na stanje prije Rumelijskog prevrata u Bugarskoj ili izvjesne teritorijalne naknade za Kraljevinu Srbiju. Početkom novembra, kada je postalo jasno da će čitavo pitanje biti riješeno mimo srpskih zahtjeva, u Beogradu su odlučili da ostvarenje sopstvenih zahtjeva pribave oružanom silom. Rat protiv Kneževine Bugarske, Srbija je objavila 2. novembra 1885. godine. Međutim, kako je srpski napad, u iščekivanju diplomatskog rješenja, odlagan čitav mjesec dana, efekat iznenađenja sasvim je izostao.
(Nastaviće se)